Štampa

dr Jovan Kujačić

DR JOVAN KUJAČIĆ (1869-1958), LjEKAR I PREVODILAC

 

http://www.dado.me/art/dado-djuric-mere.php

Dr Jovan Kujačić i Vjera Kujačić,
 

Od Nudola do Pariza i Jasne Poljane
Ime dr Jovana Kujačića (1869 – 1958) izdržalo je probu vremena i čvrsto stoji u plejadi znamenitih ljudi Crne Gore i južnoslovenskih prostora. To priznanje istorije zavrijedio je, prvenstveno, pionirskim poduhvatima u borbi protiv tuberkuloze, o kojoj je, prepoznavši je kao društveni problem, 1904. godine objavio prvu monografiju kod nas, ali i prevođenjem medicinske literature i književnih djela. 
U svijet nauke Kujačić se, prema njegovoj „Bio bibliografiji“ (1977) autora dr Sava Vukmanovića, iz roditeljskog doma popa Stevana u Nudolu zaputio preko grahovske osnovne škole i gimnazije u Sremskim Karlovcima, a 1899. godine završio je Medicinski fakultet u Moskvi, odakle ga je na specijalizaciju crnogorska vlada poslala u Pariz i Ženevu, u sanatorijum za liječenje tuberkuloze, u kojem tada boluju i umiru junaci poznatog romana „Čarobni brijeg“ Tomasa Mana… Radnu karijeru dr Jovan je započeo 1900. u bolnici „Danilo I“ na Cetinju, ali je ubrzo određen za oblasnog ljekara u Kolašinu, odakle je pošao u Beč na novu specijalizaciju. Po povratku postaje okružni ljekar u Nikšiću, gdje je bilo zapaženo i njegovo političko djelovanje, kao jednog od osnivača Narodne stranke i Lista „Narodna misao“, zbog čega je 1907. po kazni prebačen u Bar, pa Danilovgrad i tu, kao saradnik klubaša, otpušten sa mjesta sreskog ljekara i direktora „Doma za umobolne“, ali je ubrzo vraćen na posao. Pošto se političkim radom i slobodoumljem sve više zamjerao kralju Nikoli, 1912. godine je službovanje nastavio u Beogradu, kao sekretar Sanitetskog odjeljenja Ministarstva unutrašnjih djela, a docnije inspektor Ministarstva narodnog zdravlja, što je radio i nakon pezionisanja. Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije dočekao je u Beogradu, a rat je proveo na Cetinju, gdje su ga italijanske vlasti više puta hapsile i zatvarale. Po oslobođenju je bio upravnik cetinjske bolnice, a 1948. nastanio se u Herceg Novom i radio kao profesor anatomije u čuvenoj Umjetničkoj školi... 
Pored izuzetnog profesionalnog angažmana, dr Kujačić je bio vrlo aktivan i u kulturnom životu. Još kao gimnazijalac je počeo da prevodi, da bi kao student preveo sa ruskog nekoliko manjih radova iz oblasti medicine, a kasnije i „Društveni položaj u Rusiji“, „Šta je umjetnost“ i „U čemu je moja vjera“ Lava Tolstoja, sa kojim je bio i prijatelj i kod koga je gostovao u Jasnoj Poljani. Sa latinskog je preveo Aristotelovu „Politiku“ i starogrčkog Homerovu „Ilijadu“, a sa francuskog i njemačkog studije I.Ilića Mečnikova „O prirodi čovjekovoj“ i „Odlomci iz filozofije optimizma“… Tek, sa 23 monografije iz više medicinskih grana i 146 stručnih i naučnih radova u raznim časopisima i publikacijama, kao i 13 prevedenih djela, a na štampu još čeka dvadesetak rukopisa, Kujačić je „najproduktivniji medicinski pisac i prevodilac u istoriji crnogorske medicine do sredine prošlog vijeka“. 
Kao ljekar Kujačić je, pišu njegovi biografi, sebi postavio zadatak da „popularnim pisanjem pruži svom narodu što više pouke o očuvanju i njegovanju zdravlja“. S tim ciljem pokrenuo je 1904. ediciju „Biblioteka za čuvanje narodnog zdravlja“, u kojoj je objavljeno više njegovih naučnih radova, a u Srpskoj štampariji u Zagrebu pečatao je monografiju „Jektika i suvremeni način borbe s njome“ – prvu studiju o tuberkulozi u Crnoj Gori, koja je, kako je, u Medicinskim zapisima 2004, dr Slobodan Nikčević ocijenio povodom stogodišnjice njenog štampanja, pionirski poduhvat u oblasti ftiziologije u južnoslovenskim zemljama, uz knjige „Predohrana od jektike“ dr Sava Petrovića (Beograd 1888) i „Sušica“ dr Milevoja Dežmana (Zagreb 1902). Iako u predgovoru „Jektike“ kaže da će se truditi da je približi običnom čitaocu, autor je, po mišljenju Nikčevića, izbjegao da za račun popularnosti djelo izgubi naučnu vrijednost. Na 300 stranica manjeg formata, u osam poglavlja, dr Kujačić nije propustio ni jednu aktuelnost ondašnje ftiziologije, a izvjesna njegova zapažanja i konstatacije savremena su i poslije distance duže od vijeka. Njegov zaključak: „I dok se ne riješi po zahtjevu higijene društveno pitanje i ne uredi život siromašnijeg dijela naroda, uzalud će biti svi napori koji se troše na suzbijanje i liječenje jektike. Uzalud je presušivati more, dok god u njega rijeke donose novu vodu… Jektika je pravo društveno zlo, koje se mora društveno i uklanjati… Borba sa jektikom to je posao zajednički, sveopći i međunarodno obavezni“ aktuelan je i danas – kroz ostvarivanje Nacionalnog projekta za kontrolu tuberkuloze, podržanog od Svjetske zdravstvene organizacije. 
U uvjerenju da „iz sviju pokretača za stvaranje sklonosti za jektiku, svakako ni jedan ne nosi na sebe više odgovornosti od alkohola i alkoholizma“, Kujačić je, 1901. godine osnovao Društvo trezvenosti „Dobra nada“, prvo te vrste u Crnoj Gori. Dalekovida je bila i njegova inicijativa za osnivanje crnogorskog ljekarskog društva, koja nije, nažalost, naišla na razumijevanje, iako bi se „preko njega ujedinjeno radilo na poboljšanju oronulog narodnog zdravlja“. 
Obiman stvaralački opus znamenitog doktora Kujačića sačuvan je u njegovoj rodnoj kući u Nudolu, koju ljeti otvori jedini muški nasljednik – unuk Stojan, slikar u Francuskoj. Ti spisi još čekaju na naučnu obradu, a vjerujemo i adekvatniju društvenu verifikaciju. Jer, do sada su jedino Nudoljani pokušali da mu se oduže. Minulog septembra je, na proslavi 70. godina seoske Škole, priređen omaž njemu i sinu Mirku, poznatom slikaru. Takođe, njihove likove namjernike će podsjećati spomen česma, koju je komšija Mirko Ljubov Kovačević podigao u znak poštovanja ovih od društva (ne)zaboravljenih velikana medicine i slikarstva. 
Tuberkuloza vijek prije 
U knjizi „Jektika“ dr Jovan Kujačić navodi zanimljive epidemiološke pokazatelje o tuberkulozi do kojih je došao u istraživanju oko 1900. godine. Jektika je, tada, bila uzrok 5,95 odsto mortaliteta u Crnoj Gori, što je, kako kaže dr Slobodan Nikčević, relativno nizak procenat, budući da je u Berlinu bilo 17,05, Petrogradu 16,8 i Moskvi 12,1 odsto od ukupnog broja umrlih... U Njemačkoj je 1894. godine od tuberkuloze umrlo 89.654 stanovnika, a u engleskim rudnicima tada je umiralo 44 odsto rudara. Epidemija TBC kod nas kulminirala nešto kasnije... Uprkos poraznim podacima, dr Kujačić je bio optimista u pogledu uspjeha borbe protiv jektike. Epidemija je suzbijena, ali su i vijek kasnije podaci zabrinjavajući – procjenjuje u svijetu godišnje od tuberkuloze oboli osam do deset miliona, a umre 1,7 miliona ljudi, od kojih oko 90 odsto u zemljama u razvoju. 
Turski juzbaša knjažev saradnik 
Kao čovjek širokih interesovanja, dr Jovan Kujačić je ostavio i bogatu građu o svom zavičaju, od etnografske studije „Nudo“ do istoriografskih zapisa. O značajnoj ulozi svog znamenitog djeda Gavrila Popova u Hercegovačkom ustanku i Bici na Grahovcu, Jovan u opširnom zapisu piše: „Gavrilo kao turski juzbaša i zapovjednik nad svim turskim pograničnim pandurima od Zubaca do Gacka uživao je nevjerovatno veliko povjerenje kod sviju turskih vlasti u Trebinju, Mostaru i Bileći. Čak je bio i krvni pobratim s Amzom begom Resulbegovićem, pašom od Hercegovine. Bio je nešto malo i pismen, a turski jezik je znao dobro, što mu je, razumije se, mnogo pomoglo da se još više približi Turcima i da dobije od njih puno povjerenje. A kao sin ugledne stare svešteničke kuće uživao je veliko povjerenje u srpskom življu cijele Hercegovine...“ Zbog svega toga je, u tajnoj organizaciji (na crnogorskom dvoru „...najdelikatniju i u svakom pogledu najtežu ulogu dobio Gavrilo... kao veoma bistar, vrlo okretan, diplomatski fin i vješt“ – zapisao je dr Jovan, misleći na njegovo javno izražavanje lojalnosti turskim vlastima, a tajnu saradnju sa knjazom Danilom. 
 
Gojko Knežević
 
Međutim, ideja je ostala samo slovo na papiru.
Ulcinjanin, primarijus dr Gani Karamanaga, ginekolog, podseća da je dr Jovan Kujačić još 1931. godine napisao monografiju – “Mogućnost lečenja prirodnim faktorima u Ulcinju”.

KOD SMRTI VELIKOG RUSA (4) - LAV TOLSTOJ I SRBI

Svi Srbi su pravi umetnici

x Sećanja dr Jovana Kujačića na studentske dane u Moskvi i boravka u domu ruskog grofa

OSAKATILA GA CENZURA: Lav Tolstoj

Lava Nikolajeviča Tolstoja je 1898. u njegovom domu u Moskvi posetio student medicine Srbin Jovan Kujačić. U to vreme su velikom piscu upravo izašla iz štampe "Sabrana dela" u 15 tomova. A Kujačić je, mnogo decenija kasnije, u obimnom rukopisu "Iz moje prošlosti" opisao prvi susret sa književnim genijem koji ga je oduševio svojom prirodnosti i jednostavnosti: "Na vratima, ispod basamaka, pojavi se, srednjeg rasta, dosta mršav i koščat starac s velikom sedom bradom, visoka čela i sedog perčina, u košulji tamnozatvorene boje, opasan crnom usukanom podebljom uzicom s kitama i dugačkih, nešto malo uskakanih resa. To je bio Lav Nikolajevič Tolstoj, prav kao koplje. Imao je oko 75 godina. Priđe pravim momačkim pokretom, pruži ruku i pozdravi se".
Njih dvojica su u piščevom kabinetu pretresali mnoge teme, od pesništva, pa do teških prilika, u kojima mnogi ruski studenti žive po najzloglasnijim tamnicama. Kada je mladić zamolio za dozvolu da prevede piščevu upravo štampanu raspravu "Šta je umetnost" Tolstoj je odgovorio:
- Biće mi osobito drago da se moja knjiga pojavi na srpskom jeziku. Šta mislite kako će Srbi primiti taj moj rad i da li će ih interesovati ovo pitanje? Kako se oni uopšte odnose prema umetnosti? Šta ja to govorim? Pa, oni su svi pravi umetnici. Da nije ništa drugo, nego vaših narodnih pesama, kojima nema ništa ravno ni slično ni u jednog drugog naroda. I zbilja su vaše narodne pesme divne. One su prava, istinska umetnost".

Samokritični genije

Prevodeći studiju "Šta je umetnost", Jovan Kujačić je tokom 1899. nekoliko puta posetio autora, koji mu se žalio da nije postigao u literaturi ono što je postavio za cilj. Čak je jednom prilikom, neraspoložen, Tolstoj rekao:
- Ponekad žalim što sam uopšte uzeo pero u ruku da napišem roman ili pripovetku, jer njima nisam postigao željeno.
Ti izrazi razočaranja su iznenađivali su Kujačića, koji je uvideo koliko je ruski genije samokritičan.


Lekar nije održao reč

Srpski lekar Jovan Kujačić ipak nije poslao Tolstoju iz Srbije prevod njegove studije "Šta je umetnost", što je kasnije objasnio njegov sin, akademski slikar Mirko Kujačić:
- I pored najbolje volje moj otac nije mogao ispuniti obećanje dato Tolstoju. Prvo su se pojavile smetnje da se delo izda, a onda je došao Prvi svetski rat. Nastupajući sa srpskom vojskom otac je negde na frontu izgubio to prevedeno i spremljeno za štampu delo. Osećajući dug prema svom slavnom poznaniku on je bio uporan, pa je delo kasnije iznova preveo i objavio tek 1936. godine u Beogradu - govorio je mlađi Kujačić.

Već su Puškin, Gete i toliki drugi veliki književnici prevodili srpsku narodnu poeziju, tako da nije ni čudno Tolstojevo najlepše mišljenje o njima. Saznavši od Kujačića da su u Srbiji već prevedena skoro sva njegova dela, Tolstoj se veoma obradovao i rekao da je ovu poslednju raspravu napisao sa idejom da umetnost treba da služi životu, da to bude program njegove delatnosti. Upravo stoga što mu je veoma stalo do ove rasprave, pisac je zamolio Kujačića:
- Samo vas molim, nemojte prevoditi knjigu koja se ovde prodaje po knjižarama. Tu moju knjigu (raspravu "Šta je umetnost?") cenzura je mnogo osakatila izbacivanjem iz nje čitavih delova, čak celih strana. Izvolite doći prekosutra i ja ću vam dati knjigu u kojoj će biti ispisano sve što je cenzura iz nje izbacila - ponudio mu je pisac. Svom saradniku, kćeri Tatjani, tada je Tolstoj dao nalog da na marginama štampane rasprave "Šta je to umetnost"? dopiše sve što je caristička cenzura izostavila, kako bi Srbi dobili ovo delo u originalu. Posle nekoliko dana, Jovan Kujačić je od Tatjane dobio na mnogo mesta dopunjenu Tolstojevu brošuru. Čitajući Kujačićev prevod svoje rasprave Tolstoj je javno pohvalio njegovo dobro poznavanje ruskog jezika, a mladić, sada već svršeni lekar, na rastanku mu je obećao da će mu po povratku u zemlju poslati primerak na srpskom jeziku, čim izađe iz štampe. I, to nije jedina veza Tolstoja sa Srbijom. U svojim "Dnevnicima" on na nekoliko mesta pominje i "pismo Srpkinje" 1908. godine, koje ga je inspirisalo da napiše brošuru povodom nasilne aneksije Bosne i Hercegovine, i objavi je u listu "Glas Moskve". Članak glasi ovako:
"Austrijska vlada odlučila je da narode Bosne i Hercegovine, koji se doskora još nisu smatrali u punoj vlasti austrijske vlade, proglasi za svoje podanike, to jest prisvojila je sebi pravo, bez saglasnosti tih naroda, da raspolaže proizvodima rada i životima nekoliko stotina hiljada ljudi. To pripajanje izazvalo je složene diplomatske intervencije drugih vlada i uznemirenosti slovenskih naroda - naročito srpskog i crnogorskog - koji su, iz otpora prema postupku austrijske vlade, srpemni čak i na očajanički rat protiv neprijatelja nesravljeno jačeg po vojnoj sili. U stvari, dogodilo se ono što se obično i stalno ponavlja. Jedno od najvećih razbojničkih gnezda, nasilja i najraznovrsnijih zločina protiv osnovnih zahteva morala drži u strahu milione i milione ljudi pljačkajući ih, jedno od tih gnezda, prisvajajući sve veću i veću vlast nad njemu potpuno tuđim stotinama hiljada ljudi slovenskog plemena, rešilo je da otvoreno učvrsti tu svoju vlast i, kad je smatralo da mu je za to pogodan trenutak, objavilo je da ono odsada smatra te narode potpuno svojim podanicima. Može se razumeti da su ljudi koji su se udružili u velika razbojnička gnezda, toliko zbunjeni, razvraćeni da, vršeći svoja ružna dela zarad svojih sitnih, ličnih, sujetnih i sebičnih ciljeva, da ti ljudi idu toliko zaslepljeni da smatraju svoj zločinački rad kao neko vršenje svoje dužnosti, pa stoga pričajući o kompenzacija, a delegacijama, konferencijama, itd. da ne osećaju svoju pristupnost. Oni čak mogu, radi dostignuća svojih ciljeva, želeti i ubistvo bližnjih, rat, za koji se uvek spremaju. Ali je već teško u današnje vreme pojmiti zašto oni prosti radni ljudi, koji sačinjavaju narod, koji svojom mukom hrane i izdržavaju svoje vlasnike, zašto taj svet, bilo da su to Bošnjaci, Hercegovci, Srbi, Crnogorci, Rusi, Poljaci, Indusi, Englezi, Francuzi teško je pojmiti kako ti ljudi, koji su iznemogli u svom ropstvu i koji svuda teže k oslobođenju, mogu - ili spokojno da snose svoje ničim neopravdano i neobjašnjivo ropstvo, ali da, zarad oslobođenja od njega, pribegavaju onom istom sredstvu koje je bilo uzrok njihovog proboljavanja: nasilju, ratu, ubijanju. Još se nekako i moglo govoriti o aneksijama, kompenzacijama, konferencijama i pretiti ratovima pre 500, 100 pa čak i pre 50 godina. U ona su vremena još mogli zaglupljene, obmanute nrode, kao robove koji su na prodaju, prebacivati od jednog gnezda ka drugima, od Turaka Rusima, od Rusa Nemcima, itd. U ona vremena, pod uticajem patriotsko-ratničke hipnoze još se nekako mogle stotine hiljada, desetina i stotina hiljada ljudi gurati u besmisleno ubistvo, koje od ljudi pravi zverove".
 

ZADUŽBINA DUBRAVKE (MILORADA) KUJAČIĆ


Jedan od panoa predstavlja istorijat o postanku imena i prezimena Kujačić za koje su po predanju vezane razne legende.
Po jednome predanju, Kujačići potiču od Vukosava Zemunova, koji je došao teško ranjen iz bitke na Kosovu u Klobuk, odakle je bio rodom i gdje je umro i sahranjen pred Aranđelovom crkvom. Iz istorijskih izvora poznato je da se žena kralja Ostoje zvala Kujača, a bila je sestra braće Pavlovića (Petra i Radoslava), koji su vladali Korjenićima. Zbog velike mržnje prema tazbini, kralj Ostoja napustio je Kujaču koja se vratila braći. U Korjenićima jednu glavicu zovu Babina gora, na kojoj je bila jedna od najvećih kula, a u blizini na Zaslapnici je Bakina mostina. Smatra se da se Kujača ponovo udala u Korjeniće, i da je po njoj potomstvu ostalo ovo prezime. Među stanovnicima župe Altina kod Đakovice 1330. godine spomenut je Miloš Kujačić. Predak Kujačića pop Jovo spominje se u žalbi korjenićke raje Ibrahim – paši iz polovine 18 vijeka. U selu Kamenom iznad Novog živjelo je nekoliko kuća Kujačića. Iz Korjenića su 1692. godine došli u Kameno Simo i harambaša Sava Kujačić. Prezime Kujačić postojalo je u 17 vijeku, mada je korjen prezimena svakako stariji i potiče iz 14 vijeka.
Rodoslov Kujačića nalazi se na jednom velikom panou i urađen je po muškoj liniji.
Porodica Kujačić dala je mnogo znamenitih ljudi iz svoga roda koji su predstavljeni na ostalim panoima, a tu su takođe i panoi sa fotografijama.
Kujačići su se kroz istoriju borili krstom, perom i mačem. U porodici je bilo deset sveštenika, a poslednji je bio pop Stojan, koji je umro 1915. a od njega su potekli Nikola, koji je bio učitelj kćerima knjaza Nikole, i Jovan ljekar. Nikola je imao jednoga sina i četri kćerke. Jedna od njih Danica, udala se i rodila sina Vladimira Dada Đurića poznatog slikara koji živi u Francuskoj. Jovan Kujačić bio je ljekar knjaza Nikole i napisao je preko dvjesto radova i veći broj prevoda značajnih djela, među njima i Ilijadu i Odiseju. Jovan je imao dva sina Gavrila, ginekologa u Beogradu i Mirka Kujačića poznatog slikara, glumca, ilustratora, koji je proklamovao manifest slikarstva o socrealizmu. Za sobom je ostavio veliki broj slika i grafika, a jedan dio njegovih radova nalazi se i u fundusu Muzeja Hercegovine Trebinje. Dubravkin otac Milorad kome je posvećena zadužbina, opalio je prvu ustaničku pušku na Klobuku 1941, još kao 19 godišnjak. Iz rata je izašao kao major, školovao se u Rusiji i stigao do čina general – majora.

.